Intervju sa Saturnom
Iako sam na vrijeme krenula iz kuće nisam stigla na vlak za Jupiter.
Zaustavila me kolona u Solinu na širini, ali čim sam se ukrcala na vlak, ostatak puta glatko je prošao. Prva stanica trebala je biti na Marsu. No, on odbija i pomisao na Saturna, pogotovo otkako mu je prije godinu dana zaposjeo znak Škorpiona. Rane su još svježe, a ratnik ne zaboravlja. Nije ni dopustio da vlak dotakne njegovu površinu.
Kada smo stigli do Jupitera, uzalud sam tražila daljnji prijevoz do Saturna. Nitko se ne usudi ići dalje. Prema Saturnu nitko ne vozi. Kažu da je to najmračnija točka naše galaksije. Tako je barem vidi većina ljudi.
Pitaju me neki suputnici jesam li poludjela pa idem kod tog namčora. Samo se nasmijah. Ne znaju oni da zapravo idem na susret s najdubljim dijelom sebe.
Gutam knedlu. Polako i bojažljivo se udaljavam iz Jupiterove orbite.
Korak po korak, prema crnilu.
Jer drugačije se do Saturna ne dolazi.
Put do Saturna je mračan. Poneka zvijezda bljesne uzduž puta, ali ni njihova svjetlost ne uspijeva nadjačati gustu tamu koja sve guta.
Do njega ne dopire Sunčeva zraka, a ironično je to što mu je baš Surya otac. No, otac ga je protjerao i u lošim su odnosima. Duga priča…
Gospodin, fino odjeven, dočekao me na Saturnovim prstenovima. Pod pretpostavkom da taj stari asketa izgleda vrlo ofucano, pomislila sam da je dotični neki Saturnov asistent, pa ga s olakšanjem priupitah: „Jeste li vi Saturnov asistent?“. On otresito reče: „Nisam Saturn, nego Shanidev. I ako me još jednom nazoveš Saturnom, pogledat ću te pa bi mogla proći kao i Ganesha.“
Znajući kako je Ganesha ostao bez glave kada ga je Shanidev pogledao, samo sam ušutila. Što je on i htio – da ušutim.
Došao je s nekom vranom, i s njom smo letjeli do centra Saturna u kojem su njegove odaje.
Dok je iznosio štapiće sa sezamom započeo je priču: ”Rekao sam ti da me ne zoveš Saturn. Saturn je ovo masivno nebesko tijelo koje stoji usred svemira. To nije ono tko sam ja uistinu. Ja sam Shanidev, to je moja unutrašnjost i istina. Moje ime znači povoljan. Vjerojatno sad misliš ”Kako povoljan pa najgori je od svih”, međutim istina je da sam dobio takvo ime kako bi ljudi koji ga stalno izgovaraju imali povoljnosti. No, to je ionako jedno od mnogih imena koja imam. Još jedno od mojih poznatijih imena je Manda, što znači spor. Ravana mi je odsjekao stopalo jer sam kriomice kročio u 12. kuću njegovog sina kako bih mu naštetio. Zato sada šepam i u jednom znaku se zadržim dvije i pol godine. Ondje gdje se nađem donijet ću vam patnju i teškoće, a ona mjesta na koja pogledam bit će uništena. Za vas, ljude, ne postoji drugačiji način nego da vas gazim. Moji prijatelji Venera i Merkur s vama pokušavaju na ljepši način, međutim to ne pali. Poanta vašeg boravka na Zemlji nije da se samo zabavljate niti da samo patite, nego da evoluirate, ali duhovno. Da se razvijate kao duhovna bića, a jedino što vi razvijate su stvari. Eno vidim, sad ponovno izlazi novi I phone. Pa zar niste prošle godine izbacili jedan? Gramzivi ste, pohlepni i sebični. Zaboravili ste tko ste.
Sve planete i sva Božanstva gledajući Zemlju dive se…
vašoj gluposti!
Od pakla ste napravili wellness centar. U srcu tame podigli ste hramove udobnosti i nazvali to razvojem. Ali, što više gradite, to se više gubite. I zato, moj zadatak je da vam sve oduzmem jer se samo u praznini sjetite da postoji Izvor.
Užitak je vaša droga, iluzija vaša religija. Zato vam agonija traje. Produžavate je sami dok vas ne pogledam. A, s mojim pogledom sruši se sve što se štovali kao da je božansko: novac, kuće, položaj, odnose.
Tek tada – zbunjeni, ogoljeni i napušteni, počinjete se pitati: ‘Tko sam ja bez svega toga?’“
Svi želite biti sretni, a ni ne znate što je sreća. Ono što vi nazivate srećom samo su vanjski stimulansi. Kada vam se to oduzme više nećete biti ”sretni”. Jedina sreća koju imate jest što imate mene da vam sve što ste godinama gradili srušim u trenu. Sve generatore sreće za koje mislite da je istinska sreća – nije istinska sreća. Nažalost, sve stvari kojima ste se okružili samo su kompenzacija za vaše najdublje boli, patnje i osjećaj odvojenosti. Vi mislite da ste odvojeni od Boga, ali tu prazninu vam nikakava materijalna dobra ne mogu ispuniti. Kada vam sve to oduzmem, ako biste i tada bili sretni i mirni tada je to sreća – istinska. Sreća leži u neovisnosti.
Moj najdraži period je kad vam uđem u 12. kuću od Mjeseca. Tada počinje vaših 7 i pol godina nesreće, a mojih 7 i pol godina sreće i prilike da vas toliko izmučim i da vam u trenu kad budem sjedio na vašem Mjesecu, na umu bude jedino Izvor iz kojeg ste potekli.”
Sve ovo je izgovorio u jednom dahu. U tom trenutku, papir s pitanjima koji sam pripremila za intervju neprimjetno sam vratila u džep.
Nema mjesta pitanjima kad se pred tobom razotkriva kozmička istina.
Ovo nije dijalog. Ovo je monolog. Shanijev monolog. Monolog veličanstvenog Razarača Iluzije.
Gricnuo je još jedan sezamov štapić i nastavio s monologom:
”Nitko ne može izbjeći moj utjecaj, pa čak ni božanstva. Mnogi su se junački borili, ali uvijek ih dostignem. Shivinom sinu, Ganeshi, otkinuo sam glavu kada sam ga pogledao. Njegova majka, Parvati, natjerala me da pogledam njezino predivno novorođenče. Međutim, istog trena kad sam digao pogled malome je otpala glava. Što da ti pričam… Parvati je poludjela, htjela je uništiti čitav svemir, pa su, ne bili je smirili, potražili nekog slonića, otkinuli mu glavu i stavili na maloga Ganeshu koji je oživio.
Kada su Sri Rami, koji je inkarnacija samog Boga, počeli Sade satiji izgubio je kraljevstvo i protjeran je u šumu, a kada su Sade satiji počeli Ravani (Raminom neprijatelju) tada su Sri Rama i njegov brat Lakshmana skupili vojsku i otišli u Lanku te su tamo uništili Ravanu i čitavu njegovu obitelj.
Da li ti je sada jasnije? Nitko ne može pobjeći mom utjecaju!”
Kimnula sam u tišini. Nisam bila sigurna vidi li to. On nije podizao pogled. Možda zato što zna da istina ne treba potvrdu. Ona samo jest.
”Postoji nešto što ipak može malo ublažiti moje negativno djelovanje…” – reče ponešto blažim tonom.
”Da li znaš tko je Hanuman?” – pitao me.
Pomislih u sebi: onaj koji te namlatio. Ali, samo sam izustila: „Znam.“
Kaže Shanidev:
”Hanuman je, kao i sva ostala živa bića, morao proći 7 i pol godina nesreće. Ali, ja sam imao vrlo malo mogućnosti kojima sam mogao nauditi ovom plemenitom majmunu. Znaš, u skromnom i poniznom srcu kao što je njegovo – ja nemam što raditi.
Kada je došlo njegovo vrijeme za Sade sati upitao sam ga: ”Hajde reci, na kojem dijelu tvog tijela da zadam bol?”
Hanuman mi je rekao: ”Sjedi mi na rep.”
Kad sam to napravio, Hanuman me sa svojim repom tako snažno tresnuo od zemlju i pritisnuo tako da ga nisam mogao ni pogledati. On se tako spasio mog negativnog utjecaja. Međutim kasnije su mu Ravanini podanici zapalili baš taj dio repa.
Drugi put me pitao koji dio njegovog tijela namjeravam nastaniti ovaj put, ja sam rekao glavu. Kad je došao taj dan i kad sam se udobno smjestio na njegovoj glavi, Hanuman je počeo izvoditi neke igrice. Podigao bi masivne planine i bacao ih u zrak, te puštao da mu padaju po glavi. I tako se zabavljao i zabavljao, sve dok nisam zavikao da me pusti i dao mu obećanje da ću ga ostaviti na miru. Sišao sam mu s glave, a on me upitao: ”Je li ti bilo dosta?’
”Jest” rekao sam, ”ali barem sam te natjerao da se udariš u glavu.”
Jednom dok sam molio Hanumana da me pusti, tražio je da mu obećam kako nikada neću mučiti one koji su poklonici njega i Rame. I zato sve one koji obožavaju Hanumana ili Ramu i koji sa iskrenom predanošću razvijaju u sebi njihove vrline, moj pogled ne može unesrećiti.
Dao sam vam rješenje. Gledajte Hanumana i Sri Ramu, nađite uzor u njima i ne bojte se Sade satija.”
Naglo se ustao i odšepao u kut prostorije gdje je stajala vrana. Sjeo je na nju i rekao da mora ići.
”Ti sjedi i čekaj. Sutra možeš postavljati pitanja. Ako ih još budeš imala. Ja sad idem za poslom. Moram mučiti one kojima je Mjesec u znaku škorpiona i strijelca. Njihovih je sedam i pol godina nesreće, a mojih sedam i pol godina sreće.”
Vrana je počela skakutati po prostoriji, a kad ju je Shanidev opalio zdravom nogom pod rebra, krešteći je poletjela i za tren nestala u tami.
Autor: Maja Spahović