Danas, na Uskrs, želim vas počastiti pričom kako sam uskrsnula nakon što sam ostavila bogove u ljudskim tijelima.

Nekidan sam pričala sa svojom dragom kolegicom koja me razmije i s kojom sam se osjećala apsolutno slobodno da kroz autentičan (bez kočnica i finih manira) izričaj podijelim samo djelić svog, rekla bih, prošlog života u duhovnim zajednicama.

Iz mene je izašla samo jedna stotina proživljenih iskustava, najvećih lekcija i najdubljih uvida. S takvim žarom i strašću sam joj pričala o tome da sam zaključila da bi bila prava šteta da ne napišem barem jedan mali tekstić o tome.

Bog zna da sam Ga od malih nogu tražila. A najviše od tenutka kada je vjeroučiteljica u trećem razredu osnovne škole ispred cijelog razreda, prodorno gledajući mene i moju sestru, rekla kako nekrštena djeca idu u pakao.

Ja sam joj tada povjerovala. Mislila sam da djeca koja nisu krštena stvarno idu u pakao.

Vjeroučiteljica je koji tjedan kasnije nas dvije, nekrštene i grešne duše, zaključala u razred kako bi ostalu krštenu djecu odvela u crkvu pored škole na pripremu za prvu svetu pričest. Jasno i glasno djeci je dala uputu da dobro spreme svoje stvari, a ono što im je vrijedno da ponesu sa sobom. Time je aludirala na dva nekrštena „lopova“ koja su sjedila u srednjem redu, u trećoj klupi, spuštenih glava i obraza zajapurenih od srama.

Stvari u meni lagano su se mijenjale i od želje da zadovoljim tog Boga i da se krstim, te tako izbjegnem pakleni oganj, došla sam do faze u kojoj sam mrzila i Boga i crkvu i predstavnike.

Pri upisu srednje škole, čovjek koji je ispunjavao papire i prikupljao dokumentaciju pitao me je želim li kao izborni predmet Etiku ili Vjeronauk. Dok je izgovarao VJE, ja sam već sa takvim gađanjem i frktanjem odbrusila ETIKU! Toliko sam sve to mrzila da sam imala jaku potrebu da i ljudi koji navedeno tek ovlaš spomenu znaju da sam MRZITELJICA. Da mrzim boga, mrzim crkvu, mrzim pope, mrzim vjeronauk i posebno mrzim vjeroučitelje.

Ispalo je da je taj čovjek s upisa moj profesor Etike. Čovjek koji veze nema sa crkvom pomogao mi je da mržnju u sebi barem malo zaliječim. Pustio me je da sve četiri godine školovanja u svojim referatima pišem protiv boga, protiv crkve, protiv popa, protiv pape. Pustio je da se istresem i izliječim. Kopajući po povijesti religija imala sam osjećaj da kopam po kanalizaciji. Kroz Etiku, moja pljuvačina širila se i po ostalim religijama, a doktorat u mržnji postigla sam u četvrtom razredu srednje škole i zadnjim referatom za koji sam inspiraciju potražila u velikom religijskom kritičaru Christopheru Hitchensu. Svoj zadnji uradak u srednjoškolskom obrazovanju iz predmeta Etika nazvala sam po naslovu njegove knjige ”Bog nije velik”. Referat sam čitala, tresla se i proživljavala svakom uncom svoga tijela mržnju, gađanje i bijesove koji su me pratili od ulaska u školski sistem.

Nikada, ali nikada ni jednom riječju, mišlju ni mojim pisanim dijelima onaj kojega danas slavimo nije bio spomenut. Nikada u svoj mojoj mržnji Isus nije bio ni glavni, ni sporedni lik.

Nakon srednje škole i velikog dijela iscjeljenja koje mi je suptilno pružio moj profesor Etike, nastavila sam svoje putovanje. Ovaj put ne iz mržnje, nego iz znatiželje.

U svojoj dvadesetoj godini otkrila sam gurue. I našla jednog, pa drugog, pa trećeg. Slušala ih. Predaj sve. Predaj svoju bol, muku, agoniju.

Godinama sam revno predavala svoje boli. PUNO GODINA. Previše godina za jednu mladu osobu koja je tek trebala istraživati život, odnose, prijateljstva, obrazovanje, putovanja.

A ja… Ja sam istraživala nokat na palcu gurua.

U svojim dvadesetim godinama radila sam tri posla kako bih si svako malo mogla priuštiti neki retreat. Kako bih mogla dakšinirati gurua. Kako bih mogla biti u službi. Kako bih mogla zaslužiti barem jednom u životu osjećaj da me Bog vidi. Kroz oči tog gurua. Mislila sam, ako sam tako sitna duša da ne mogu dobaciti do Boga, možda barem mogu do gurua.
Međutim, guru moje srce nije ispunio, a od generičkih odgovora i floskula dobila sam crijevnu virozu. Zajednica koja omađijano ponavlja riječi (dobrog, ali zaluđenog) čovjeka koji živi ugodu s plaćenim računima dok nama govori da će se Bog pobrinuti za naše blagostanje, koji se gosti hranom od najboljih namirnica dok priča o postu, koji sjedi povišeno iznad nas dok nam govori kako smo jednaki, koji zasluge za emotivno čišćenje ne pripiše intenzivnoj pranajami nego pobjedonosno kaže ”I am huge washing machine”…

Jesi druže. Kao što sam i ja Božica Parvati.

Nemojte misliti da sam vam ispričala PRAVE razloge mog POTPUNOG odlaska iz svih duhovnih zajednica. IKAD.

Napisala sam samo ono što čak nije ni strašno. Štoviše, moglo bi se svesti pod slomljen ego jedne manijakaluše. 😉

Tko god je napustio neku duhovnu zajednicu zna kojim epitetima je počašćen, stoga sam na svom odlasku dobila pečat i potvrdu da to nije ni bila zajednica, nego leglo. Kako li bi tek prošli Juda i Petar u današnjim duhovnim krugovima, pitam se samo. Srećom, imali su blagog i istinoljubivog Isusa za učitelja.

Znate kada sam doživjela svoj duhovni ”glow up”?

Kada sam ostala sama. Na vjetrometini ovog svijeta. Nema gurua, nema sanghe, nema retreata. Nema nikakve duhovne zajednice koja glumi kanal božji, dok se ti uvjeravaš da je ono što si čuo riječ božja, a ne laprdanje smrtnika koji puni kasicu prasicu tvojim očajem.  

SAMA. Potpuno sama.

Neko vrijeme sam gledala u nebo, na kraju sam pogledala u sebe. Ne znam jeste li ikad osjetili očaj kad vam se nešto ružno događa i želite se pomoliti, ali ne znate kome. Jedna od većih boli u mom životu bila je kad sam se htjela pomoliti, ali nisam znala kome da molitvu uputim.

I na kraju tog puta On je bio tu. Isus. Jedini mi je on pao na pamet. Jedini je on bio apsolutno neukaljan i nedodirnut svim mojim gorkim, ružnim, odvratnim iskustvima sa vrlim duhovnjacima koji hoće da te spoje s Bogom, a na liniji su s đavlom.

Znam da nije prikladno od jedne osobe koje se bavi ”duhovnom” astrologijom da piše i iznosi ovakve stvari. Ali, ovo je moje iskustvo i svoju istinu neću uljepšavati kako nekome ne bi bilo neugodno. Carevi su odavno goli. Ali, nema tko vikati. Carevi žive u palačama zlatom otpočenima sa svojim podanicima koji zaslužuju ljubav božju preko njih, dok se narod kupa u govnima i misli da će se to milošću guruovom pretvoriti u mlijeko.  

Neka vam netko javi da je Bog u vama. Bog je u moru, u rijeci, u jabuci, u planini. Bog je u janjetu koje je danas raščerečeno. Bog je u dobroti i poštenju. Bog je i u njima, u svima onima koji su pokušali uzeti od nas to autentično i bez posrednika iskustvo spajanja s Bogom. I nismo mi, mali smrtnici, ”sitne duše” kako sam samu sebe nazvala, ti kojima treba pomoć. Njima treba. Neka im netko javi da se Isus usidri u skromno, ponizno i istine gladno srce. Isus ne prebiva u palačama otpočenima zlatom, niti u srcima  punim obijesti, gordosti i taštine. Na kraju moga traganja, iz duše sam spoznala da su oni koji najglasnije i najintenzivnije nude spasenje i pomoć su upravo oni kojima je ta ista pomoć najpotrebnija.

Iscjeljenje je tiho. Ljubav nije glasna. Spas se ne dere. Mir suptilno uđe u srce. Dobrodušan i istinoljubiv čovjek ljekovitiji je od ikojeg blještavog gurua. Pravi učitelj se pojavi bez lovorika. Ne čini te manjim da bi sebe uzdigao. Nema pompe. Nema bijele fotelje, ni pijedestala. Život ide dalje. Lekcije se uče u tišini doma svoga. U proljeće cvijeta cvijeće, u jesen sve otpada. Sam život postane najveći učitelj. Buka koju rade predstavnici new age duhovnosti nadglasana je šumom nabujale rijeke, valovima mora i krošnjom što se na vjetru njiše.

Novo doba je došlo. Onima koji su uspjeli vidjeti kroz veo iluzija, čak i onih duhovnih, s kojim nas ovaj svijet časti.

Slava Mu i hvala Mu!

*Nije mi namjera da uvrijedim ili omalovažim ljude koji su svoje spasenje našli u duhovnim zajednicama. Poznajem takve ljude. Rijetki su. Namjera ovog teksta je sebična. Meni je ovo bilo potrebno. Pisanje liječi. A ja imam još puno toga za napisati.